29. 6. 2016.

KATASTROFA NA MOHAČU 1526.

Od kako su Osmanlije osvojile Beograd (1521.), postalo je jasno da je na redu Ugarska. Sulejman Veličanstveni (1520-1566) je čekao priliku i povod da započne veliku ofanzivu na Ugre. Prilika mu se pružila u ugarskom približavanju Beču i, pre nego je počeo da sprovodi davni plan u delo, poslao je emisare za, navodni, trajni mir između dve države. Svi predlozi su zbog neumerenih zahteva, kako je i očekivano, glatko odbijeni…

Kao što je rečeno, mladi kralj Lajoš II je pokušao da predupredi događaje sklapanjem braka sa Marijom od Austrije, očekujući da će mu Habzurzi pomoći. Ispostavilo se da je samo iskorišćen za dalje planove Austrijanaca. Ugarsko kraljevstvo bilo je, inače, u očajnom finansijskom stanju. Nije bilo novca za vojničke plate, južna granica je prepuštena čestim pljačkaškim upadima turskih četa. Vreme Janoša Hunjadija i sina mu Matije Korvina odavno je prošlo… 
Sulejman je, sa svoje strane, činio sve da pripremi vojsku i da Ugarsku konačno vojnički porazi.

 
Iz Beograda je u leto 1526. godine krenula velika vojska od oko 100 hiljada prekaljenih i izvanredno obučenih ratnika. U ogromnoj koloni bilo je i 300 topova. Na drugoj strani, Ugri su podelili vojsku na tri dela. Hrvatski deo je čuvao grof Frankopan sa 5 hiljada vojnika, Jovan Zapolja je bio zadužen za Transilvaniju sa 13 hiljada ratnika a sam kralj Lajoš II raspolagao je vojskom od oko 25 hiljada vojnika. Ugarski kralj, s obzirom na razuđenost granice i očiglednoj brojčanom manjku, odlučio je da čeka Sulejmanov naredni potez… 
Sultan je, sa druge strane, pošto poto hteo da nametne svoje uslove bitke. Naime, direktan sudar glavnina i jedne i druge vojske bi, po njemu, sigurno doneo pobedu njegovoj vojsci. Zato se odlučio na put ka ugarskoj prestonici Budimu…  
Brzo napredovanje je iznenadilo krila ugarske vojske (Frankopana i Zapolju), tako da ona nisu ni stigla da preduprede Sulejmanov plan. Naravno, sa tako nečim sultan je i računao – pobednika će odlučiti direktan boj sultanove i kraljeve vojske.Taj pobednik trebalo je da bude on – Sulejman.

Lajoš je, sa svoje strane, raspolagao samo sa 50 topova. U odnosu na turskih 300 bio je to veliki zaostatak u borbenoj moći. Na mohačkom polju su se, napokon, srele dve vojske i u popodnevnim satima 29. avgusta bitka je počela… 

Desno krilo ugarske lake konjice je, i pre nego se osmanlijska vojska potpuno postavila u borbeni poredak, jurnula svom silinom, izazvavši potpunu zbunjenost kod Turaka. Mladi kralj Lajoš II, videvši iznenadnu šansu i ne želeći da propusti priliku, kreće sa svojim teškim konjanicima na protivnika. Pratilo ga je i levo krilo… 
Iza takvog napada išla je pešadija, međutim, ne tako dobro obučena i naoružana. Ipak, napravljena je i prva greška: topovi su kod Ugara potpuno ispali iz bitke i tako će ostati do završetka borbe. Sa druge strane, turska artiljerija neće propustiti svoju šansu…

 
Dok se pojačavao pritisak Ugara a pometnja kod Turaka rasla, iznenada se na bojnom polju pojavljuje turska laka konjica (6 hiljada „sakrivenih“) i napada desno krilo ugarskih lakih konjanika. Sasvim dovoljno da se, u međuvremenu, zbog popuštanja pritiska, turske snage konsoliduju. U samom centru janičari uspevaju da odole naletu Lajoša II i nastupa prelomni momenat u bici: udari osmanlijske artiljerije su iz same blizine kosili centar ugarske vojske. Pešadija je bila skoro potpuno uništena a konjica, činilo se, ostavljena na milost i nemilost puščanim mecima ili topovskim đuladima. Ipak, bitka nije popuštala u centralnom delu polja. Ugri nisu posustajali i bez obzira na velike gubitke koji su naneseni njihovoj konjici, hrabro su jurišali na samog Sulejmana. Spahije su, ipak, u jednom trenutku, napale ugarsko desno krilo lake konjice i posle žestoke borbe uspeli su da ga potpuno odbace. Centar je ostao skoro bez podrške i Ugri su počeli lagano da uzmiču. Takvo „lagano“ uzmicanje se, uz osmanlijski artiljerijski udar, veoma brzo pretvorilo u haotično bekstvo. 

Videvši bekstvo levog i desnog krila, na njega se odlučio i sam kralj Lajoš II. Završio je život u jednom potoku blizu mohačkog polja – pod teretom teškog oklopa se udavio. Posle samo par sati mohačka bitka okončana je teškim ugarskim porazom. Katastrofa na Mohaču 29. avgusta 1526. godine, bila je, međutim, tek početak nevolja...
 
Sulejman Veličanstveni je trijumfovao i put ka Budimu je bio otvoren da bi veoma brzo i bio osvojen… Ipak, Sulejman se u ugarskoj prestonici zadržao veoma kratko, jer je smatrao da je glavni cilj postignut – uništenje vojne moći protivnika. 

Nastupile su haotične prilike u nekada moćnom ugarskom kraljevstvu. Zapad su anektirali Habzurzi, severni deo se održao do 1596. godine, Sulejman je trajno osvojio Budim (1541) a građanski ratovi pod turskim ili austrijskim „nadzorom“ potpuno su slomili ugarsku nezavisnost…   Z. M.

Нема коментара:

Постави коментар