2. 10. 2016.

POČELO JE...

Počelo je...
Niko više ne pamti, zapravo, kako i kada je sve počelo. A to što je ko zna kada počelo, kao da se ne zaustavlja. Taj početak, isto tako nema, niti je imao, čak ni naziv. Praznini je oduvek, naime, ime nedoistajalo... U stvari, njoj je, što se tako nečega tiče, uvek bilo svejedno...
Za razliku od takta, koji, naprotiv, ništavilu nikada nije nedostajao. Uvek je imao svoj tok, čak i harmoniju. Omamljiv i lako pamtljiv. Do najdužeg sna, u kojem će se, tražeći nebo, cveće uzalud ka njemu njihati...  
Sada se, pak, govori da je bilo više takvih početaka... Svi oni su, po tom i takvom mišljenju, imali sličan kraj. Takve tvrdnje baš i ne mogu da se provere koliko su istinite, mada, zvuče primamljivo i obećavajuće kao teorija. Posebno što je posle svakog takvog kraja bio opet neki novi početak. Jednom od takvih početaka smo, ako je sve tačno, i mi pripadali... 

Problem nastaje, međutim, ako se vratimo na sam početak teksta, na kraju. Odnosno, početku kraja, koji još, na sreću, ima šanse da se izbegne...

"Stranče, ukoliko primetiš nešto neobično, ne brini zbog toga.To se samo stari papir, nošen događajima, otisnuo da potraži reči i slova koje je, u međuvremenu, izgubio..."    Z. M.

Нема коментара:

Постави коментар